Tihomir Nonković koji se u Đurek, na broj 21, doselio 1963., sjeća se okupljanja ispred zgrade, prepirki oko toga tko će sjediti na kojoj stepenici i sviranja bubnja u bendu ispred trafostanice. Sjeća se i oštrih zima nakon što se kasnije vratio na broj 11. 

“Snijega je bilo neusporedivo više nego danas. Ujutro smo se probudili i nismo znali koji je naš auto jer su svi auti do krova bili zameteni snijegom. Mi susjedi dogovorili smo se da očistimo samo registarske tablice kako bismo znali koji je čiji auto. Ostavili smo auto i dijete smo u vrtić u Trakošćanskoj vozili na sanjkama. Ulica Đure Salaja je bila zametena snijegom i bez ijednog auta, ali je bilo pedesetak ljudi koji su vukli djecu na sanjkama ili su išli pješice na posao. 

Kvart je zadržao svoj štih kakav je imao i prije. Nije se puno promijenio. Ima i dalje puno zelenila, sad je još i ljepše jer ga ima i više. Ljudi su se promijenili, došli su mladi stanari, ali kvart još uvijek ima dušu kakvu je imao i prije. Za mene, koji i dalje prolazim kvartom na dnevnoj bazi jer stanujem u blizini, ništa se nije promijenilo.”