Prva sjećanja na Korzo Katarine Prgomet sežu u sredinu devedesetih godina 20. stoljeća: 

“Pokojna baka me uvijek vodila na polnoćku kapucinima (fra Bono je uvijek bio rado viđeno lice) i, iz tko zna kojeg razloga, na Korzo nakon mise. Kao djevojčica od nekih sedam godina u to vrijeme, sjećam se znatiželje pomiješane sa strahom i panike u bakinom glasu kad je govorila da se ne smijemo zadržavati na Korzu jer će uskoro početi  tučnjava. Naime, tih godina su se najjači pripadnici svih varaždinskih kvartova “uredno” obračunavali na Korzu nakon polnoćke, tako da se uvijek znalo koji kvart je trenutno najjači. Sukob Texasa i Banfice je, naravno, uvijek imao svoju publiku, a ni Đurek nije zaostajao. 

Sva ta sjećanja na Korzo iz djetinjstva vrte mi se baš oko Božića, a ona, ne tako stara, su iz ranih 2000-ih, i to većinom u ljetno doba: pune terase i mnogo poznatih i nepoznatih ljudi, koncerti Parnog valjka, Gibonnija, Prljavci… Izbjegavanje kockica, jer peta baš tu uvijek zapne. Špica subotom ujutro u Ritzu, kad uspiješ uloviti baš onaj stol koji ti daje pogled na sve strane Korza; pa onaj stari zlatar pored Ritza, nimalo nježan, al’ eto, uši su mi još uvijek probušene. 

Vatrogasna olimpijada, počeci  Špancirfesta, kokice i onaj striček koji ih prodaje dok istodobno razgovara sa Šišijem, (Šiši je i dalje nerijetko viđen na Korzu, sada brine o njegovoj čistoći) i baloni s helijom, pa onaj dućančić na uglu, preko puta kokičara, koji je uvijek imao najljepše igračke ikad, poslije smo tamo kupovali cigarete. I naravno, neizostavni “Kraš”, s najfinijim slatkišima.”