Anislava Kaniški je kao djevojčica uselila s obitelji 1963. u zgradu na broju 14. 

“U kvartu smo imali sve: trgovinu, igralište, ambulantu na broju 11, blizu nam je bio centar grada, sve je bilo blizu. Sjećam se da sam, kao petogodišnjakinja odlazila u samoposlugu Milković, kod pošte. Mama mi je  na cedulji napisla što trebam kupiti i dala mi novac. Tako se stvaralo povjerenje i obveza koja je bila lagana priprema za život. 

Sjećam se i dućana na Vidovskom trgu, u kojemu je roba bila u rinfuzi. Dobili smo flašicu za decilitar ulja ili bi se kupovalo 10 dekagrama marmelade koja se čuvala u velikim limenim kacama. Nije se kupovalo nepotrebno, već samo osnovno,  ali nismo bili  željni ničega, sve smo imali što nam je trebalo. 

Moja zgrada je bila prva s podrumom ukopanim u zemlju, što je omogućilo da ogrijev lakše ubacujemo u drvarnice. Mi djeca, kad bi dovezli ogrijev, pomagali smo svim susjedima. To smo naučili doma, kao što smo naučili da susjede treba pozdravljati. 

Najviše je bilo radničkih obitelji koje su došle s različitim higijenskim navikama. Žene su na Banus placu kupovale perad i doma u kadi je klale.”