Željko Lukinić je u zgradu na broju 13d doselio 1963. iz Biškupca. Desetogodišnjaku je bilo čudesno što se u novom stanu mogao kupati u kadi jer su se  do tada kupali u lavorima i kantama. Međutim, zgrada je bila s greškom, što je imalo prednosti. 

"Kad su izgrađena prva dva kata, shvatili su da je netko okrenuo nacrte naopako, tako da su stubišta okrenuta prema cesti. To je jedina zgrada u Varaždinu s takvom greškom. To je za nas klince bilo dobro jer smo između dva "bartolića" i dva "stupića" imali puno više mjesta za igre. 

Tada je u zgradama u kvartu stanovalo nekoliko direktora i liječnika, više profesora, vojna lica… S njihovom djecom sam išao u osnovnu školu i gimnaziju. 

Kad su se gradile nove zgrade, većina dečki iz kvarta je svaki dan išla na gradilište, na stepenice bez zaštite. Roditelji nas nisu kontrolirali. Bilo je i opasnih tipova u kvartu. Jedni su se bavili voćem i povrćem preko tuđih plotova, a drugi su ih čuvali. Čudio sam se djeci koja su ulazila u obližnje vrtove, rušila ograde i krala voće. Izbjegavali smo ih. Nekih više nema, a neki su teško prošli u životu. 

Za mene je Đurek ostao vječno srebrni kvart jer je kamenje, koje je u ono vrijeme dovezeno radi izgradnje, bljeskalo na suncu poput srebra. Zlatni kvart je postao onoga dana kad sam saznao da cure mojega godišta znaju pet puta više od nas dečki i kad sam se počeo družiti s njima."