Marijan Hižak doselio se na Banficu s roditeljima 1958. kao četverogodišnjak:

"Unatoč nacionalnoj raznolikosti, koje u to vrijeme nisam bio svjestan, iako je već onda Banfica slovila kao oficirski kvart, djeca su živjela u međusobnom prijateljstvu i ljubavi. Bilo je to vrijeme kada nismo razmišljali o tome tko se kako preziva, koje je tko vjere ili nacije, je li netko bogat ili siromašan ili je li nečiji otac vodnik, pukovnik, nastavnik ili vozač. Osobno sam se najveći dio vremena družio s oficirskom djecom jer su bili moji vršnjaci. Bilo je među nama bezazlenih dječjih tučnjava i razbijenih glava, ali drugi dan smo bili opet zajedno i ponašali se kao da se ništa nije dogodilo.

Omiljene igre tog vremena bile su nogomet ljeti, a zimi hokej. S obzirom na to da nije bilo prometa, navečer bismo ulicu polili vodom, koja se noću smrznula, pa smo cijelo jutro igrali hokej. Koliko sam samo puta dobio batina jer su mi previše stegnuti gvinti s klizaljki odlijepili đon gojzerica!

Igranje na stadionu Slobode, na veliku žalost nas djece s Banfice, bio je nedosanjani san. Na igrališta smo smjeli isključivo za vrijeme treninga i utakmica nogometaša, rukometaša i rukometašica Slobode. Legenda Slobode Đoko Mičović, domar na stadionu, nije dozvoljavao djeci igranje na rukometnom i nogometnom igralištu. Pripadnost Slobodi i ljubav prema sportu u mom slučaju gradila se isključivo kroz pobiranje lopti tijekom treninga nogometaša, rukometaša i rukometašica.

Tijekom moje mladosti Banfica je bila rasadnik brojnih sportaša. Neki od njih su ostvarili iznimne sportske karijere, poput nekadašnjeg igrača i trenera NK Dinamo Josipa Kužea i njegova suigrača, a kasnije direktora NK Dinamo Branka Devčića. Uz njih dvojicu, za tadašnjega jugoslavenskog drugoligaša NK Varteks igrali smo Nevenko Herjavec Hero i ja, dok su boje trećeligaša Slobode branili njegov brat Stjepan Herjavec Foka i Dragomir Vodopija Kasa."