Tomislav Ribić sjeća se kuće u kojoj je odrastao i koju je srušio kamion.

"Kuća u kojoj sam odrastao nestala je u noći 2017. godine kad je vozač koji nije imao dozvolu za vožnju kamiona, prebrzo vozio. Kamion je zapeo za pločnik, prevrnuo se i srušio kuću.  Srećom nikog nije bilo u kući.

Djed i baka uselili su u tu kuću kad je djed kao državni službenik bio premješten iz Čakovca na sud u Varaždinu 1936. godine. Kuća je bila s ogromnim vrtom. Upravo su veliki vrtovi karakteristika Optujske ulice. Zemljište je bilo površine 1.550 četvornih metara i bilo je uređeno, a na vrtu su se kopale grabe u koje se odlagalo kućno  smeće.

U vrijeme Drugog svjetskog rata su rekvirirali jednu sobu u kojoj su dvije godine bili njemački vojnici koji su, otišavši na ruski front, ostavili razne knjige i atlase. Otraga, u dvorištu,  gdje je bila ljetna kuhinja sa sobom, od rujna 1944., kad je u Čakovcu počela primjena rasnih zakona, zahvaljujući mojoj  baki, u miru i tišini do 1945., živjela je obitelj Breslauer.  Koliko znam, u susjednoj kući, kod Toplakovih skrivala se do 1945. obitelj Moses.

Optujska ulica je počinjala kućom za gospodu, a madame je došla iz Splita. Deda Gabrijel je gospođu poznavao iz Splita, gdje je radio prije nego je došao u Varaždin. Kad je išao s posla, ljubazno je pozdravio gospođu, a baka se zbog toga srdila."