Mario Bobek, nekadašnji stanar zgrade na početku Vukovarske ulice, sjeća se dječjih igara iz sedamdesetih godina. 

Na obližnjem šudru između zgrada (koji je zamišljen kao šetnica, pa je središnji dio bio pošljunčan) igrali smo nogomet. U masovnijim okupljanjima slagali smo ekipe zgrada, a kad nas je bilo manje, nabijali smo neku svoju verziju malog nogometa na upravo nastalim zelenim površinama. Tek posađena mlada stabla služila su nam kao stative. Stariji su nas s prozora tjerali: „Potrgali bute te mladice!“

Zimi smo se na tome mjestu sanjkali jer je od građevinskog smeća i napuklih betonskih ploča napravljena hrpa koja je prekrivena zemljom i na njoj je zasijana trava. Zimi je čak i tih nekoliko metara uspona bilo dovoljno za silnu zabavu do mraka.

U doba dočeka Nove godine na tom smo igralištu često i slavili uz petarde, kojih nije bilo u slobodnoj prodaji, ali netko je uvijek prošvercao kutiju „piratica” iz Austrije. Čak i uz probleme s dostavom, bilo je kemijski upućenijih koji su nas upoznali s karabitom, pa smo i bez švercane pirotehnike dizali solidnu buku do ponoći.