Dubravka Novak sjeća se gradnje kuća u kvartu.

Moji roditelji su na Banficu došli nakon vjenčanja 1954. godine. Uselili su se u dvorišnu zgradu Rozalije i Vilima Habuša u Međimurskoj ulici 15 s namjerom da u produžetku, na mjestu tadašnjih vrtova, izgrade kuću. Kupili su zemljište jer se u to vrijeme ovdje planiralo novo naselje. Tada još nije bilo nijedne kuće, samo polja, livade, svinjci i kokošinjci. Početkom šezdesetih godina roditelji su, uz pomoć prijatelja i šire obitelji, počeli graditi kuću, u koju su se, još nedovršenu, uselili 1968. Sljedećih desetak godina kuća se postupno uređivala. Bila je to prva kuća u novoj ulici, gdje je poslije počela izgradnja ostalih.

Do centra grada smo išli Međimurskom ulicom, a kad sam 1972. krenula u školu, današnju V. osnovnu, koja se tada zvala Osnovna škola „Božena Plazzeriano“, išli smo puteljkom kroz livade. Bilo je puno djece jer su se u ulicu doseljavale mlade obitelji, a bilo ih je i u Spinčićevoj ulici. Bile su to obitelji Ruža, Marčec, Tomšić, Boltar, Aralica, Grabar, Okreša, Čorko, Ranteš… Gradilišta su nam bila igrališta. Išli bismo biciklima do kuća koje su se gradile i skakali s prvoga kata na hrpe pijeska i šljunka. Još i danas znam raspored prostorija u svim tim kućama.

Ljubav na Banfici 1957. godine; snimljeno u Ulici Stjepana Glavača, nekadašnjoj Ulici Stjepana Bubanića (iz albuma Štefanije i Ivana Novaka)

Ivana Dolenec prisjeća se kako je izgledala Boškovićeva ulica sredinom šezdesetih godina, u kojoj je tada bio makadam.

„U to vrijeme sve su privatne kuće, dvostruke katnice, već bile izgrađene i useljene. Kvarta zapravo nije bilo, već samo nekoliko zgrada u našoj ulici i u Ulici Anke Butorac (današnjoj Konšćakovoj), te zgrada u Teslinoj ulici.

S druge strane naše ulice, iza zgrada, bili su polje i livada, prema šumi. Kroz polje je vodio puteljak prema Dravi. Sjećam se da su pokraj puteljka bile tri velike platane. Tu, na Opatičkim livadama rasli su zelje, kukuruz, mrkva, krumpir… Nisu samo opatice obrađivale zemlju nego su iza zgrada bila i polja stanara sa Sajmišta, Štoosova i Gupčeva trga.

Na mjestu današnje Koprivničke ulice bilo je polje, nije bilo zgrada i kuća prema Dravi. Međutim, kad je počela izgradnja, kuće su brzo rasle i sedamdesetih godina već ih je bilo mnogo. I zgrade su se brzo gradile, po dvije-tri istovremeno u Koprivničkoj ulici.“

Djeca u Dječjem vrtiću i zgrada u izgradnji u Koprivničkoj ulici 1977. (iz albuma Ivane Dolenec)

Dada Ruža sjeća se da je 1968. godine, kad se njezina obitelj doselila u novoizgrađenu kuću u neasfaltiranoj Spinčićevoj, to bila zadnja ulica u gradu. Iza nasuprotnih kuća protezala su se polja i livade. Kako kaže, platana, koja sada kraj deseterokatnice ne dolazi do izražaja,  bila je prekrasno drvo na osami koje je često gledala s prozora obiteljske kuće.

„Nije bilo dućana na Banfici u to vrijeme. Tek nekoliko godina kasnije ulica je asfaltirana, dopremljen je kiosk na ugao Spinčićeve i Boškovićeve, gdje smo se mogli opskrbiti mješovitom robom, sve dok se nije otvorilo VAMA-ino samoposluživanje“.

Marin Vučić dobro se sjeća da su gradilišta zgrada na Banfici služila kao dječja igrališta, na kojima su pronalazili materijal za špriherice (praćke izrađene od žice).

„Kad se gradila šesterokatnica u Koprivničkoj ulici, nasuprot Dječjeg vrtića, iskopi za temelje su bili veliki i puni vode. Imali smo bačvu u kojoj smo veslali i vozili se. Čuvar gradilišta čekao je da završimo i da nas kazni. Znali smo da budemo fasovali, normalno, o čemu doma nije bilo niti riječi.“

Pogled iz Koprivničke ulice na deseterokatnice u izgradnji (snimio Dragutin Brezovec)