Tomislav Ribić s nostalgijom se sjeća tople atmosfere u Optujskoj i bliskosti stanara.

"Duh Optujske danas je posve drugačiji. Nekad su se svi stanari u ulici poznavali i posjećivali. Babice su stajale na oblokima i gledale tko dolazi. Svi su uvijek bili dobro došli. Bilo je puno ljubavi među ljudima, jedni drugima su pomagali, međusobno se cijenili, poštivali i družili.

Tereza je, na mjestu gdje je danas velika zgrada, imala  najljepši cvjetnjak. Susjedi su razmjenjivali flance, dolazili jedni drugima.  Dvorščaki, Čučići i Žagači su bili veleposjednici. Pokopčići su imali bravariju i dućan. Bili su tu Ruda Dvorščak, Žagači i kovač Buden kome su dolazili na potkivanje konja. Stara Budenica je imala problema s nogom, hodala je uz pomoć stolca na koji se podupirala i gledala tko ide ulicom. Ruda Dvorščak nas je stavio na kola i išli smo s njim na polje. Palili smo vatru i igrali se indijanca. Iza ljevaonice su bili bajeri, kamo smo biciklima išli na kupanje. Kod susjede Polone je bila zadnja trebitva. Imala je kuružnjak, psa na lancu i murve u dvorišču. I bila je uvijek u crnom. 

Šezdesetih godina, u vrijeme mog odrastanja, nije bilo tako jakog prometa. Mi djeca smo se verali i sjedili na ogradama i mahali."