Maja Maček nije stanovala na Korzu, ali je ono, kako kaže, prisutno u svakom dijelu njezinog života:. 

"Prvo moje sjećanje vezano je uz kupovinu cipela s mamom svakog  proljeća, prvo u Bati, a onda u Borovu. Kad smo bili  školarci išli smo na folklor, ali bi uvijek prvo na Korzo, pa na folklor, pa opet na Korzo. Kad sam bila gimnazijalka, Korzo je imalo svoj red. Znalo se gdje stoje gimnazijalci, učenici ŠUP-a, a gdje takozvani šminkeri koji su kupovali garderobu u Trstu da bi je  isfurali na Korzo svaku subotu.

U Gimnaziji, za vrijeme velikog odmora, svi smo trčali na Korzo, iako nismo smjeli. Išli smo po sendviče u Vajdu. Sjećam se gospođe koja ih je prodavala i koja me oduševila brzinom kojom nam ih  je davala. Zakasnili smo na sat povijesti kod profesorice Radović, nas petnaest je stajalo pred pločom i svi smo dobili prve ukore. Ništa nam nije bilo jasno, ništa loše nismo napravili, samo smo išli na Korzo.

Neki ljudi su mi ostali godinama u sjećanju. Sjećam se sestara Borovec, poznatih atletičarki, koje su svake subote išle na kavu. Sjećam se Inge, Lonca koji je stalno stajao na Korzu i jednog čovjeka koji je stalno pjevao svoju omiljenu pjesmu Odiseja.  Svaki put kad bi je pjevao, okrenuo se prema Vijećnici, kao da posvećuje tu pjesmu njima."